Ja ne razumem.
Mole se hrišćani, prilaze Gospodu rečima:
pogledaj mene jadnog, bednog…
Ne, to ne može tako.
Stvoren si po liku Njegovom,
izabran si i spašen – stremiš Carstvu nebeskom.
Tamo sve blista u belini – a ti jadan i bedan sramotiš ime Gospodnje.
Ne, ja nisam jadna i bedna.
Mogu biti umorna i teretna od sopstvenih lutanja.
A REČ kaže: „Dođite k meni svi vi koji ste umorni i ja ću vas odmoriti.”
Eto leka!
Moje telo može biti bolesno i izranjavano,
izujedano mojim ponosom, tvrdoglavošću, sveznanjem, lepotom, taštinom…
A lek je:
poniznost, poslušnost, smernost, skromnost…
Ne ja nisam jadna i bedna
kada znam da: „Gospod je pastir moj, ništa mi ne može nedostajati.“
Kakva sigurnost.
Ja sam zrno peska u univerzumu Gospodnjeg stvaranja!
Ako imam tvrdu veru koliko je to zrno
talasi Njegove ljubavi mogu da me odnesu do školjke i da se pretvorim u prekrasni biser i
da ukrašavam crkvu tu na zemlji.
Vetrovi milosti da me podignu na goru Sion, i o mene da se slomi zrak sunca,
da se razbijem na hiljade svetlosti i tako blistajući slavim Gospoda,
do smiraja moga dana na ovoj zemlji.
Ne, ne, ja nikako nisam jadna i bedna!
Autor: Anica Ćeran