Kako možeš ustati iz svoje postelje, osetiti otkucaj svoga srca i ne videti Boga?
Kako možeš udahnuti dah u svoja pluća i ne osetiti Boga?
Kako možeš slušati svojim ušima i opet biti gluv za njegove reči, gluv za njegov šapat?
Kako možeš uživati u prirodi, drveću, životinjama i opet u svemu ne videti Božiju stvaralačku moć?
Kako možeš gledati u mora, reke, jezera, potoke i ne osetiti Božiji mir?
Kako možeš podići pogled ka nebu i ne videti bezgraničnost Božiju?
Kako možeš gledati zvezde, planete, videti njihov sjaj veličinu i ne videti Božiju moć?
Kako možeš upoznati čoveka, a ne videti reflekciju Boga u njegovim očima?
Kako možeš voleti i biti voljen, a ne osetiti Božiju ljubav?
Kako možeš verovati ljudskim dostignućima, a ne videti Božiju ruku u njima?
Kako možeš pogledati u svoje telo kao savršen sklop i misliti da je nastao od ničega, a ne od Boga?
Kako možeš držati svoje dete u naručju, gledati ga, i opet ne videti Božije čudo zvano život?
Kako možeš slaviti Božić, a ne slaviti Boga?
Kako možeš slaviti Uskrs, videti samo tradiciju i slediti običaje, a od Vaskrslog Hrista okretati glavu?
Kako možeš bilo gde pogledati i ne videti Boga, svog Gospoda i Spasitelja, koji te čisti od greha, oprašta ti i vodi stazama pravednim?
Ja ne mogu, ne smem! Zato što je moj Bog svuda oko mene. Moj štit, moje utočište, moja nada…
Moj Gospod, stvoritelj svega.
Moj Gospod Isus, iskupitelj moga života.
Moj Gospod Duh Sveti, ispunitelj moga života. Njegovoj reči verujem i njegov glas slušam. Živom Bogu služim!!!
A ti? Koga vidiš? Koga slušaš? Kome služiš?
Kako možeš?
Autor: Miroslav Vlajnić