Razmišljam o apostolu Pavlu. Nije imao ništa od današnjih prevoznih sredstava, a tolika mesta je posetio. Rođen u Tarsu (Kilikiji), služeći Bogu stigao je do Italije, Makedonije, Grčke…
Šta je bila inicijalna kapisla koja ga je navela da se odluči i krene na put da neumorno govori? Čudo, koje ga je oborilo na kolena? Svakako i to, ali iznad svega promena uma i srca i – to NEPRESTANO zajedništvo sa Bogom! Spoznaja ukazane MILOSTI, spoznaja ISTINE koja je još mnogim ljudima potrebna, vodila ga je napred – često u neizvesnost. U neizvesnost kojoj je bio izložen, da bi imao priliku da govori o izvesnosti.
Jedna od naših trenutnih neizvesnosti je da nismo u mogućnosti da odlazimo u našu crkvenu zgradu na službe:
“Bog koji je stvorio svet i sve što je u njemu, on, koji je gospodar neba i zemlje, ne živi u rukotvorenim hramovima.” Dela 17: 24
Posmatrajući prazne klupe u našoj crkvenoj zgradi (snimak od nedelje), shvatila sam da se naš zadatak nije promenio. Baš me je ohrabrio sadržaj stiha jer me je podsetio da Bog nije ograničen prostorom. Sa Isusom u srcu, ni mi nismo ograničeni prostorom – tako da u ovoj situaciji nismo pozvani na pasivnost. Svakako da je posmatranje praznih klupa izazvalo određeni osećaj nelagode i žalosti, ali i snažan podsticaj.
Mi i dalje trebamo Boga, trebamo jedni druge, trebamo još mnogima da im budemo svetlo kroz koje će ugledati ISTINU!
Čitam: “Hajde narode moj, uđi u sobe svoje i zaključaj vrata svoja za sobom, krij se za čas, dok ne prođe gnev!” Isaija 26: 20
Kako sad pomiriti jedno sa drugim? Uđi, a idi. Zatvori se, a govori. (U obavezi smo da ispoštujemo mere zaštite) Mora postojati rešenje, ako nas Bog šalje na zadatak.
Kako Bog nije ograničen prostorom, tako ni molitva nije ograničena prostorom. Razgovarajmo sa Bogom. Zahvaljujmo, divimo se delu spasenja i iznesimo svoje potrebe pred Njim – svaki na mestu na kojem se nalazi.
Biti zajedno u duhu, nije fraza. Svaki hrišćanin zna vrednost ove istine. Biti ujedinjen pred Bogom, apsolutno je moguće u zajedničkoj molitvi. Upravo iz te istine proistekao je dogovor da se molimo svake nedelje u 10č. Verujem da to činimo odgovorno, i da smo u to vreme: “jedno u duhu, a naš vođa je Hrist. I povezani svi smo u ljubavi Njeg’voj…”
Danas posedujemo toliko načina da se međusobno čujemo, vidimo… Noge nam ne moraju biti prašnjave kao apostolu Pavlu od pešačenja, niti mokre od plovidbe…
Postimo, molimo, slavimo, zahvaljujmo i na to podstičimo jedni druge. Takođe, one koji ne poznaju Boga usmeravajmo na Njega. Nazovimo ih. Recimo da molimo za njih. Recimo da ih volimo i da ne želimo da iko propadne. Ponudimo im da prihvate ispruženu ruku spasa sa visine. Ponudimo im da se zagnjure u tu beskrajnu ljubav koja rađa nadu, nadu koja se ostvaruje – novu zemlju i novo nebo, gde će sve biti kako treba – kako smo u nedelju slušali.
Odnesimo ono što im je potrebno od materijalnih stvari – ako smo u mogućnosti. Ne zaboravimo da ponesemo srce ispunjeno verom, ljubavlju i reči istine na usnama. Ponudimo im mesto, na sada praznim klupama, do nas – kada sve prođe.
Da! “Mi smo jedno u duhu, a naš vođa je Hrist. I povezani svi smo u ljubavi Njeg’voj. Tako znaće svi ljudi da smo hrišćani mi, poznaće nas ljudi po ljubavi.”
Evo našeg putovanja koje neće biti ni kratko, a ni lako. Putovanja koje završava pobedom u Hristu! Apostol Pavle je prvo pao na kolena, a onda krenuo. Danas je vreme da mi prvo padnemo na kolena – da bi mogli krenuti! Neka nas Gospod u tome blagoslovi!
Autor: Dana Boronka